Piše: Abdullah Erboga
- Autor nastavlja svoj akademski rad o Zaljevskoj regiji, naoružanju i odbrambenoj industriji.
ISTANBUL (AA) - Protesti majki Diyarbakira su počeli kada je Hacire Akar 3. septembra 2019. godine organizovala okupljanje ispred ureda Narodne demokratske partije (HDP) u tom turskom gradu, koju je optužila za kidnapovanje sina i odvođenje u kampove terorističke organizacije PKK-a. Protesti su se odmah proširili iz Diyarbakira na Van, Mus, Sirnak, Hakkari, Izmir i Berlin. Od tada je prošlo 1.057 dana. Protestu su se pridružile 303 porodice, a 37 majki se ponovo ujedinilo sa svojom djecom. [1]
Dugi niz godina teroristička organizacija PKK prisilno regrutuje djecu vojnike. PKK-a preferira regrutaciju male djece, jer se ona lakše indoktriniraju i imaju potencijal da služe duže. U nedavnom izvještaju Ujedinjenih naroda (UN) pod naslovom "UN-ova djeca i oružani sukob" bilježi se da je PKK-a regrutovala 221 dijete u Siriji 2021. godine.[2] Osim toga, UN-ov izvještaj o "Djeci i oružanom sukobu u Sirijskoj Arapskoj Republici", objavljen 18. maja, tvrdi da je YPG/PKK-a za svoje interese koristilo 417 djece u periodu između jula 2018. i juna 2020. godine.[3] Nadalje, mnogo je više neotkrivene djece vojnika koja nisu uključena u međunarodne izvještaje.
- Zašto su važni protesti majki iz Diyarbakira? -
Ovo je prvi put da se HDP i PKK-a suočavaju sa tako sveobuhvatnim i građanskim izazovom. Snažan stav majki se pojavio kao važan faktor jer su protesti izvršili veći pritisak i na PKK-a i na HDP nego što se očekivalo i doveli ih u neugodnu poziciju. Uprkos prijetnjama PKK-a i uvredama HDP-a na račun porodica koje nastavljaju sa traženjem svoje djece, snažna volja majki i njihov otpor svim prijetnjama su među najefikasnijim faktorima u razvoju procesa. Iako većina ovih porodica pripada grupi sa niskim primanjima i izložena je mnogim pritiscima, ne odustaju. Majka Guzide Demir ovako opisuje pritisak na njih: "Pritiskali su mog muža na poslu jer sam učestvovala u sjedećim protestima, plaćali su mu 1.000 turskih lira manje. Rekli su mu ili da prihvati manju platu ili da da otkaz.”
Uloga HDP-a u protestima je ključna, tako da je odgovor porodica ojačao zbog slabe reakcije stranke. Štaviše, HDP je majke iz Diyarbakira okrivio, nazvavši ih izdajicama.
HDP je izabran za adresu protesta jer stranka igra ključnu ulogu kao usputna stanica za odvođenje djece u planine, te pruža finansijsku podršku kako bi njihove porodice bile pod njenim uticajem. Majke Diyarbakira su također ljute na općine koje drže HDP što otvoreno služe terorističkoj organizaciji PKK. Iz svih ovih razloga, majke Diyarbakira nastavljaju protest ispred HDP-a i nastaviće smatrati HDP odgovornim sve dok ne sretnu svoju djecu.
- Tri priče djece vojnika -
Dok su majke na straži, vrijedno je ispričati priče djece koje smo čuli tokom terenskog istraživanja[4]. Ove priče će također pomoći ljudima da bolje razumiju majke Diyarbakira i vide pravo lice regrutacije djece vojnika PKK-a.
Prva je priča o Rojhatu Ciftciju. Rojhat je kidnapovan prije šest godina u Hakkariju kada je imao petnaest godina. Dva puta je kontaktirao sa svojom porodicom i militanti PKK-a su ga uhvatili dok je pokušavao pobjeći iz kampa. Kasnije su teroristi PKK-a Rojhatu otkinuli nokte kako bi spriječili svaki dalji pokušaj bijega. Rojhatova majka i brat tražili su ga u kampovima PKK-a. Tokom jedne od ovih posjeta, Rojhatov brat se posvađao sa teroristima PKK-a, jer dječaka nisu pokazali niti ga predali njegovoj porodici. Ubrzo nakon što se Rojhatova porodica vratila u svoje selo, teroristi su upali u selo u ponoć i ubili Rojhatovog starijeg brata u štali kuće.
Hamza Adiyaman je imao samo devet godina kada su ga oteli pripadnici terorističke organizacije PKK. Niko ne bi vjerovao da se devetogodišnji dječak dobrovoljno pridružio terorističkoj organizaciji. Hamza je živio u selu Kirikdag u Hakkariju i kidnapovan je ispred svoje škole. Kada je njegova porodica shvatila da je njihovo dijete nestalo, otišli su u školu da ga potraže i vidjeli crni auto u kojem vjeruju da je vezanih ruku bio njihov sin. Kasnije su PKK i HDP rekli porodici da je Hamza "preminuo pavši u rijeku Zap", međutim Hamzini roditelji su vjerovali da je to laž.
Dva puta su tražili pomoć od HDP-a i dobili odgovor da "dijete nije ovdje, nije ni u PKK-u". Međutim, porodica je dobila fotografiju Hamze obučenog u odjeću terorističke PKK kako drži pištolj u kampu djece vojnika PKK-a. Hamzina porodica nije izgubila nadu i posjetila je kampove PKK 20 puta kako bi vratila Hamzu. Tokom jedne od ovih posjeta, Hamzin otac je vidio svog sina u kolima u Hakurku i dozivao ga, ali Hamza nije mogao odgovoriti. PKK je odmah odvezao automobil odatle. Hamzin otac je rekao da je "u tom vozilu bilo još osmoro djece".
Konačno, tu je i priča Eyupa Barana. Upoznao je pripadnike terorističke PKK-a kada je imao devet godina. PKK i njihovi simpatizeri zatražili su 14. februara 2011. od djece u selu da ne idu u školu i da se pridruže protestima u ime godišnjice hapšenja Abdullaha Ocalana, čelnika terorista PKK-a. Međutim, Eyupa je njegov otac poslao u školu suprotno od zahtjeva terorističke organizacije. Istog dana, teroristi PKK dali su Eyupu bombu da eksplodira i on je ostao bez lijeve ruke. Nakon dugogodišnjeg liječenja, Eyup je nestao dok se igrao u dvorištu svoje kuće i njegova porodica za njega više nikada nije čula. U intervjuu sa Eyupovim ocem, pitao sam ga zašto je PKK otela dijete sa osakaćenom rukom, jer je bilo nemoguće da drži pištolj tom rukom. Također, šta bi dijete sa osakaćenom rukom moglo raditi u kampovima PKK? Očev odgovor je bio vrlo jasan: "Oteli su ga, sigurno, da ga iskoriste kao bombaša samoubicu."
Povratak djece nakon što su vidjeli poziv njihovih majki u medijima bio je motivacijski faktor za porodice drugih. Majke Diyarbakira čvrsto vjeruju da će jednog dana sva djeca biti oslobođena PKK-a.
[1] Ömer Yasin Engin, “Diyarbakır anneleri çocuklarına kavuşarak çifte bayram yaşamak istiyor”, Anadolu Ajansı, 7 Temmuz 2022
[2] “YPG/PKK terror group conscripted hundreds of child soldiers in Syria: UN”, TRTWorld, 12 July 2022.
[3] UNSC’s “Children and armed conflict in the Syrian Arab Republic” Report
https://documents-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N21/101/67/PDF/N2110167.pdf?OpenElement
[4] Field research published in Turkish: Hüseyin Alptekin, Abdullah Erboğa, Talha Köse and Veysel Kurt, “Teröre Karşı Toplumsal Hareket: Diyarbakır Anneleri”, SETA, 2022.
*Mišljenja iznesena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency.
