Obilježeno 20 godina od zatvaranja logora Manjača

MANJAČA /BANJALUKA

Oko dvije stotine Bošnjaka s područja Prijedora, Sanskog Mosta i Ključa, koji su preživjeli strahote zatočeništva u koncentracionom logoru na Manjači okupili su se danas na tom mjestu kako bi obilježili godišnjicu zatvaranja tog logora.

„Čovjek misli da je zaboravio, da je sve to prošlo, a onda dođete ovdje, na ovo mjesto, i sve se u trenutku vrati. Bijes, tuga, strah i vječno pitanje zašto su nas zatvarali i mučili, šta smo uradili i kome smo bili krivi“, kazao je za agenciju Anadolija Prijedorčanin i bivši logoraš Nehru Delkić. On s obitelji skoro dvije decenije živi u Londonu, ali kaže da ga i danas progone slike strahota koje su preživjeli njegovi sugrađani, zatim njegov otac Jusuf, koji je bi najstariji logoraš, i on sam.

Logor Manjača osnovale su i vodile snage vojske Republike Srpske u periodu od 1991. do 1992. godine, a u njemu su bili zatočeni bošnjački i hrvatski civili, starosti od 18 do 70 godina, s područja Bosanske Krajine i dijelova Hrvatske koji su bili pod srpskom kontrolom.  Logor je zatvoren krajem 1992. Pod pritiskom međunarodne zajednice. Procjenjuje se da je u navedenom periodu kroz ovaj logor prošlo oko osam hiljada zatočenika.

Tačan broj ubijenih je do danas nepoznat. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je nesporno utvrđeno da je barem deset osoba ubijeno na toj lokaciji. Druge procjene sežu i do 50, a Međunarodni sud pravde navodi da je u blizini logora Manjača pronađena masovna grobnica sa 540 leševa, koji su "vjerojatno iz Manjače".

Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 92, u izjavi za agenciju Anadolija, kazao je da su nakon dolaska na Manjaču ubistva prestala.
“Ali, pred samim logorom u koji smo deportovani polovinom jula 1992. Godine, ubijeno je osam Prijedorčana. Na putu do logora ubijani su i civili iz Sanskog Mosta, a jedan dio ih se ugušio u kamionu u kojem su prevoženi logoraši 7.  jula 1992. Godine. Taj kamion je na temperaturi od blizu 40 stepeni Celzijusa bio hermetički zatvorem“, kazao je Duratović.

Iako već niz godina obilazi mjesto bivšeg logora u koji je deportovan nakon zatočeništva u drugom logoru, Omarska, Duratović ističe da „mu ni danas nije lako sve to ponovo vratiti u sjećanje.

 „Mislim da se u meni sve zamrznulo, ali onda krenu sjećanja na nečovječne uvjete u kojim su nas držali“, govori Duratović. On podsjeća da su logoraši bili zatvoreni u bivšim štalama, bez dnevnog svjetla, i da ih je i pet stotina zbijenih jedni uz druge, ležalo na betonskom podu.

„Vladala je dizenterija, bili smo puni vaški, tjerali su nas da vršimo nuždu u tim štalama“, s gorčinom se sjeća Duratović.

Međunarodni Crveni krst uspio je 14. novembra 1992. premjestiti 755 zatvorenika u izbjeglički centar u Karlovcu (Hrvatska), a 14. decembra još 1.009 logoraša je evakuisano u Karlovac. Dva dana kasnije, naknadno je premješteno još 1.001 zarobljenik te, dva dana nakon toga, preostalih 426 logoraša, čime je logor Manjača ispražnjen i zatvoren 18. decembra 1992.

Za ratne zločine, uključujući i one počinjene u Manjači, Haški Tribunal je Milomira Stakića osudio na kaznu od 40 godina zatvora. Radoslav Brđanin pred istim je sudom osuđen na 32 godine zatvora.

Nikola Kovačević uhapšen je i izveden na suđenje na osnovu optužnice Tužiteljstva BiH koja ga je teretila za odvođenje civila u logor Manjača. Proglašen je krivim i osuđen na 12 godina zatvora. Mirka Graorca Županijski sud u Splitu osudio je na 15 godina zatvora pod istim i sličnim optužbama.

U maju 2006, Okružni sud u Banjaluci odlučio je da su Željko Bulatović, Siniša Teodorović i Zoran Gajić krivi zato što su kao nekadašnji pripadnici Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske ubili dvoje civila, te mučili i nečovječno postupali prema zatočenicima u logoru Manjača. Osuđeni su na 11, osam i šest godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civila.

Ni 20 godina od osnivanja koncentracionog logora Manjača, koji je danas u sastavu kasarne Oružnih snaga BiH, bivšim logorašima i njihovom udruženju nije dozvoljeno da postave spomen-ploču u znak sjećanja i upozorenja da se zločini nikad više ne ponove.