U Nezuk stigla grupa učesnika Marša mira iz Turske: Pješačimo za mir
Preživjeli, a sa njima još hiljade ljudi iz različitih dijelova BiH i svijeta sutra će, kao i prethodnih godina krenuti iz Nezuka na put do Potočara, gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop 19 žrtava genocida
Nezuk
U Nezuk kod Sapne počeli su pristizati učesnici Marša mira, koji će sutra u jutarnjim satima krenuti put Potočara gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza za 19 žrtava genocida počinjenog u ljeto 1995. godine u Srebrenici, javlja Anadolu Agency (AA).
Preživjeli, a sa njima još hiljade ljudi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine i svijeta sutra će, kao i prethodnih godina krenuli iz Nezuka na put do Potočara. Među prvima stigla je grupa učesnika iz Turske.
Tahir Caner Besok kazao je da su prvi put 2014. godine preko dokumentarnog filma saznali za Marš mira.
"Mnogo nas je zainteresovalo. Počeli smo da istražujemo, ali nismo mogli naći puno informacija. Ovdje smo faktički došli, a da smo imali jako malo informacija. Nismo znali kakav će biti marš, sa čim ćemo se susresti na putu. Posebno je na mene ostavio utisak ulazak u Potočare, posljednjeg dana pješačenja", prisjetio se Besok.
Kako je kazao, tokom cijelog puta su imali različita osjećanja.
"Tada smo odlučili da našim ljudima na neki način prenesemo iskustva i pričamo o ovom događaju", rekao je Besok.
Pri povratku napravili su web stranicu preko koje su ljudima u Turskoj pokušavali dati više informacija o ovom događaju.
"Godinu kasnije sam došao sa grupom od 15 ljudi, sa kolegama. Nakon toga je bilo pedesetak ljudi, a nakon toga 150. Ove godine smo došli sa 50 ljudi. Želja je da ljudima u Turskoj ispričamo o ovom događaju i organizaciji, da znaju šta se ovdje dešavalo. Ovo je marš u kojem trebaju svi učestvovati, doći i vidjeti", istakao je Besok.
Smatra da ljudi u Turskoj jako malo znaju o Maršu mira i da se trude da što više ljudi zna o tome.
Većina ih je došla iz Istanbula, ali tu su i učesnici Marša mira iz Antalije, Izmira i Afyona. Tulin Ocal Demirkiran stigla je na Marš mira iz Istanbula.
"Ovo mi je treći put da sam ovdje. Ovo je za mene jako važan događaj jer svaki put proživljavam boli koju je ostavio rat ovdje. Pješačimo sa aktivistima iz cijelog svijeta. Svi želimo mir, pješačimo za mir. Ne želimo da se rat ponovi", istakla je Demirkiran.
Smatra da se u Turskoj treba još više pričati i znati o događajima u Srebrenici.
"To znači da nismo dobro posao uradili, Marš mira nismo dobro promovisali. Ovo nije samo pješačenje, ovo je postao simbol Bosne i Hercegovine. Naše molitve upućujemo da se rat nikada ne ponovi", naglasila je Demirkiran.
Kako je kazala, žele da nastave dolaziti na Marš mira, ali u većem broju.
I Ebrar Arvas stigla je u Nezuk iz Istanbula.
"Učestvujem prvi put. Na ovo područje sam prvi put došla u sklopu balkanske ture 2018. godine. Tada sam posjetila i Memorijalni centar u Srebrenici. Do tada nisam znala o tolikim strahotama rata. Bilo me je stid i bila sam ljuta na sebe što nisam znala više. Ove godine želim i ja učestvovati u Maršu mira. Bol nam je zajednička", kazala je Arvas.
Ova manifestacija uvrštena je u program obilježavanja godišnjice genocida 2005. godine i broj učesnika se povećavao svake godine sve do pojave pandemije COVID-19. Broj učesnika u proteklim godinama, prije pandemije koronavirusa, se kretao od 2.000 do više od 10.000.
Marš mira traje tri dana i učesnici pješače na stazi dugoj oko stotinu kilometara od Nezuka do Potočara. Tom stazom u suprotnom smjeru, od Potočara do Nezuka, su se u julu 1995. godine izvlačili i probijali Bošnjaci prilikom okupacije i zauzimanja "Sigurne zone Ujedinjenih nacija" Srebrenica od strane srpskih vojnih i policijskih formacija.
Učesnici Marša mira dnevno pješače oko 30 kilometara i na određenim mjestima staza je izuzetno naporna, nepristupačna i zahtjeva solidnu fizičku spremnost učesnika. Kolonu Marša mira svake godine predvode veterani koji su uspjeli preživjeti put smrti i genocid iz jula 1995. godine.
Učesnici Marša mira nakon dolaska u Potočare imaju priliku i mogućnost da 11. jula prisustvuju komemoraciji, dženazi i ukopu identificiranih žrtava genocida, pronađenih u nekoj od masovnih grobnica na lokalitetima kojima su i sami prolazili u toku pješačenja.