Fotograf Milan Pavić: Jugoslavija mu je bila atelje, a sunce reflektor

Stipe Majić -

U zagrebačkoj Galeriji Forum gostovala je izložba na kojoj je postavljeno dvadesetak odabranih fotografija iz velikog opusa fotografa Milana Pavića koji je utirao put reporterskoj i umjetničkoj fotografiji u Jugoslaviji još od prije Drugog svjetskog rata, javlja Anadolu Agency (AA).

Milan Pavić jedno je od najznačajnijih imena Zagrebačke škole, uz Mladena Grčevića i Tošu Dapca spada među najznačajnija imena jugoslavenske i hrvatske fotografije, kazao je kustos izložbe „Uredi, kavane, ateljei” Feđa Gavrilović.

U predgovoru izložbe Gavrilović donosi kraći životopis u kojem piše kako je Milan Pavić rođen 1914. u Daruvaru, gdje je 1934. godine upoznao legendarnog zagrebačkog novinara Franju Fuisa. Inspiriran Fuisovim radom, koji se radi dobre novinske priče prerušavao u beskućnika, postaje dopisnik zagrebačkog časopisa „Novosti”. Sljedeće godine za nagradu, zbog 27 novih pretplata na beogradski list „Panorama”, dobiva svoj prvi fotoaparat i tako počinje karijera jednog od najznačajnijih jugoslavenskih i hrvatskih fotografa.

Gavrilović ističe kako je ovom izložbom htio obuhvatiti neke od Pavićevih najzanimljivijih portreta hrvatskih umjetnika koje je snimio od 40-ih do 80-ih godina 20. stoljeća.

„Na svim portretima vidi se trenutak, odnos s umjetnicima, duboko poznavanje njihovog karaktera i miljea”, istakao je Gavrilović.

Na otvorenju izložbe sudjelovala je Slavka Pavić, udovica Milana Pavića koji je preminuo 1986. godine, također fotografkinja značajnog opusa koja i sada, u srednjim 90-ima, dok šeta gradom stalno nosi kompaktnu digitalnu kameru i bilježi zanimljive detalje. Uz bogat opus, Slavka nosi i živa sjećanja na brojne ljude koje je upoznala i na situacije koje je doživjela s Milanom.

„Drago mi je da su se tu pojavili ljudi koji su donijeli i stvorili nešto, a tu su ponovo, da generacije znaju i da cijene. Uvijek je netko bio, stvorio nešto i ostavio nam. Mi isto živimo na naslagama generacija”, poručila je Slavka.

Kaže kako je Milanu fotografija uvijek bila u srcu:

„Imao je dva srca, amatersko, jer je pomagao amaterima i radio kao amater, i profesionalno srce, jer od nečeg je morao živjeti. Cijela Jugoslavije mu je bila atelje, a sunce reflektor”.

Detalje zanimljive životne priče Milana Pavića kustos Gavrilović saznao je čitajući Pavićeve biografske zapise koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu.

„U svom fotoopusu sadržao je čitavu Jugoslaviju, neke od najznačajnijih umjetnika i neke od najznačajnijih povijesnih događaja u zadnjih sto godina, a to je oslobođenje i ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. Kad je to krenuo snimati, kao ilegalac po nalogu Partije, dok je Zagreb bio pust, ustaše su ga gađali s prozora, pucali su po njemu s prozora opustjelog grada posljednji koji se nisu htjeli predati”, pričao je Gavrilović.

Nakon rata Pavić nastavlja intenzivan novinski i umjetnički rat, prati Josipa Broza Tita na putovanjima po zemlji i inozemstvu, portretira brojne umjetnike i visoke državne funkcionare, fotografira narodne običaje, radne akcije, pejzaže, putuje Jugoslavijom, fotografira od Slovenije do Makedonije, dobiva brojne domaće i međunarodne nagrade, a 1958. stječe titulu Majstora umjetničke fotografije Jugoslavije.

Mio Vesović, dobitnik Zlatne značke Tošo Dabac Fotokluba Zagreb i jedan od istaknutih fotografa časopisa „Polet” također smatra Pavića jednim od najvažnijih imena zaslužnih za razvoj fotografije na ovim prostorima, no ističe kako je i Slavka Pavić, koja je izlagala samostalno i skupno na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, stvorila izniman umjetnički fotoopus.

„Milan Pavić je pobjednički fotograf, Tošo Dabac je pravi gradski fotograf, ali Slavku Pavić obožavam, njezine 'bele lipicanere'... neke njene divne slike”, pričao je Vesović, aktivni veteran fotografije.

Vesović iz stana također ne izlazi bez jednog od desetina fotoaparata i pripadajuće im opreme koju još uvijek obnavlja obilaskom zagrebačkih sajmova.Zagrebačka fotografska škola ostavila je značajan trag na suvremene fotografe i fotoreportere koji, kao i prethodne generacije, grade nove vrijednosti na ranijem talogu iskustva.