Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Potočari Emir Suljagić, komentarišući zakonsku zabranu negiranja genocida u Bosni i Hercegovini, poručuje kako sve što stoji između nas i higijene u javnom razgovoru je jedan odlučan tužilac u Tužilaštvu BiH. Kada je riječ o reakcijama člana Predsjedništva Milorada Dodika nakon donošenja Zakona, Suljagić u izjavi za Anadolu Agency ističe kako je Dodik u cijeloj priči mnogo usamljeniji nego što se misli, te kako među Srbima koje sreće na dnevnoj osnovi ne vidi ono o čemu Dodik priča.

Suljagić je u razgovoru za AA komentarisao odluku visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka o izmjenama Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Pomenuta odluka donesena je 23. jula, a stupila na snagu jučer, nakon što je objavljena u "Službenom listu Bosne i Hercegovine".

Suljagić podsjeća kako se Memorijalni centar dan nakon što je Inzko donio ovu odluku oglasio saopćenjem u kojem je jasno rečeno da je kažnjavanje negiranja genocida najveći poslijeratni korak prema pomirenju. Naglašava kako nisu željeli učestvovati u političkoj debati oko samog donošenja Zakona.

Ipak, Suljagić podvlači kako će sve ovo zavisiti od Tužilaštva BiH.

“Ja ovdje govorim o činjenicama, ne iznosim nikakvo mišljenje. Činjenica je da je Tužilastvo od 1. januara do danas podiglo samo dvije optužnice za ratne zločine i da je jedna od njih protiv čovjeka koji je već u zatvoru po ranijoj presudi za ratne zločine. Činjenica je također da cijeli niz visokih zvaničnika entiteta RS implicira, postoje navodi o učešću cijelog niza visokih zvaničnika RS-a u operaciji Srebrenica. Činjenica je također da ljudi koji su preživjeli Srebrenicu, svaki dan u Bratuncu, Srebrenici ili Zvorniku sreću one koji su potezali obarač u Branjevu, Pilici ili Kozluku. Činjenica je da će to zavisiti od toga ko je glavni tužilac i koliko glavni tužilac pažnje poklanja tom pitanju”, navodi Suljagić.

Dodaje kako se može primijetiti da se određene stvari događaju u Tužilaštvu BiH, ali kako nije njegovo da komentariše kadrovska ili personalna rješenja u toj instituciji, prije svega, zbog toga što je i Memorijalni centar državna institucija. U svakom slučaju, dodaje, vidjet će se da li će i ko će biti neki novi tužilac i koji kurs će zauzeti ako do toga dođe.

Naglašavajući kako nije pravnik, Suljagić navodi kako je njegov dojam, iz onoga što je mogao čuti u razgovoru s nekoliko pravnika, da ove “izmjene Krivičnog zakona BiH omogućavaju prilično rigorozno gonjenje negiranja genocida kao oblika krivičnog djela raspirivanja mržnje”.

“U tom smislu je to stvarno u rukama Tužilaštva BiH, koliko će to neko ozbiljno shvatiti i koliko će shvatiti lokalne posljedice toga. Jer, to što se emituje na RTRS-u, to što govori Dodik (član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, op. a.), to što govore drugi zvaničnici, ima posljedice na lokalnom nivou. Ljudi koji su se vratili, preživjele žrtve Srebrenice, koji su se vratili u prijeratne sredine i sada su manjina u tim sredinama, oni najviše trpe te posljedice svakodnevno. Oni su ti koji moraju gledati postere Ratka Mladića, koji moraju da gledaju rođendanske čestitke Ratku Mladiću, da trpe ljude za koje znamo da su krvavi do ramena i da gledaju kako oni slobodno hodaju ulicom”, kaže Suljagić.

O stavovima i navodima, posebno na društvenim mrežama, da je Inzkov zakon “podvala”, Suljagić kaže kako ne vjeruje da je to slučaj.

Smatra da Dodik naprosto nije primijetio da su se neke stvari promijenile.

"Dodik naprosto nije primijetio da su se stvari promijenile u posljednjih godinu ili dvije dana, što je vrlo čudno. Milorad Dodik je vrlo informisan čovjek, međutim nije primijetio da su se neke stari promijenile."

"Razlika između 2010. i danas je što se više niko ne obazire na njegove prijetnje, jer znamo da nema instrumenata kojima bi te prijetnje sproveo u djelo. Zato je smiješno ovo što on govori, kao što su smiješne i ove peticije (protiv Inzkovog zakona o zabrani negiranja genocida, op. a.). Jutros mi je prijatelj poslao fotografiju iz Bratunca, na kojoj se vidi pet osoba za štandom za potpisivanje peticije, među kojima je četvoro aktivista SNSD-a”, navodi Suljagić, podvlačeći kako se ne smije zaboraviti da je riječ o Bratuncu, koji je jedno od glavnih poprišta, kako je rekao, srebreničke genocidne operacije.

Na pitanje koliko je znakovito i kako komentariše Dodikov neodlazak u Beograd nakon cjelokupne situacije nakon nametanja Zakona, Suljagić odgovara:

“Ja Aleksandru Vučiću ne vjerujem ni riječi, iz jednog vrlo prostog razloga. Dok Aleksandar Vučić pruža ruku kompletan njegov medijski ekosistem brutalno sejri nad Srebrenicom. Oni doslovno sejre, veličaju Mladića, veličaju ubice, Srbija je država koja omogućava ubicama iz Bosne da imaju sigurno utočište u Srbiji. Međutim, ne vidim da je ovo stvar zbog koje bi sad Vučić za račun Milorada Dodika trošio neki svoj kredit.”

Ono što Suljagić podcrtava kao vrlo značajno u kontekstu Zakona jeste da bi on mogao dovesti do jednog pročišćavanja javnog diskursa i do detoksikacije javnog govora u zemlji.

“Ono što znam iz iskustva. Čak i kad znaš da nisi kriv, čak i kad znaš da te policija ili neko od tužilaštva zove samo da te maltretira, nikad nije ugodno ulaziti u policijsku stanicu, nikad nije ugodno kad moraš negdje ići sa advokatom, kad moraš da platiš. Sve što će, ja vjerujem, biti dovoljno su dvije tri krivične prijave i dva tri informativna razgovora ljudi kojih misle da je soljenje rana stvar slobode izražavanja. Nigdje na svijetu nije tako, nigdje na svijetu nekrofilsko prebrojavanje kostiju nije stvar slobode izražavanja i neće biti ni u BiH. Sve što stoji između nas i jedne higijene u javnom razgovoru je jedan odlučan tužilac u Tužilaštvu BiH”, poručuje Suljagić.

Podsjećajući kako se manje-više stalno kreće u Bratuncu, Srebrenici, Suljagić dodaje kako među Srbima koje sreće, ne vidi ono na što priziva Dodik.

“Među Srbima koje ja srećem, a srećem ih na dnevnoj osnovi, moram u dućan, moram kod majstora, ja u narodu ne vidim ovo što priziva i ovo o čemu govori Milorad Dodik. Ne vidim tu želju za sukobom, ja to ne vidim. Mislim da je Milorad Dodik u ovom poslu mnogo usamljeniji nego što se misli. Mislim da je sada vrijeme da međunarodna zajednica konačno identificira i podrži one glasove u RS-u, bez obzira na to odakle dolazili, koji se usuđuju i koji su već izašli protiv Milorada Dodika na ovoj temi. Jer su to ljudi koji razumiju gdje bi nekakav potencijalni sukob odveo i Srbe i entitet RS”, kaže Suljagić.

Dodaje kako se doneseni Zakon odnosi na ono što možeš reći javno.

“Ne postoji nijedna demokratija u svijetu u kojoj se sve može reći javno, što ne znači da nema ljudi koji to što se ne može reći javno, ne iznose u svoja četiri zida. Izvolite, negirajte genocid u svoja četiri zida”, zaključuje Suljagić.

Osvrćući se na kraju na ovogodišnje obilježavanje genocida u Srebrenici, Suljagić ističe kako je zadovoljan onim što je urađeno. Ističe projekat Liderske inicijative za Srebrenicu, koja je neformalna grupa bivših i sadašnjih najviših izabranih šefova država, članova parlamenata i imenovanih dužnosnika koji su se okupili kako bi radili na prioritetima Memorijalnog centra, na borbi protiv negiranja genocida, na borbi za očuvanje kulture sjećanja.

Tu je svakako i Izvještaj o negiranju genocida o Srebrenici, koji je, prema riječima Suljagića, ove godine rađen na malo drugačiji način nego ranije.

„Ove godine smo angažovali IT stručnjake, doslovno smo napravili algoritam koji nam omogućava da identificiramo, a potom i mapiramo aktere, medije, medijske platforme, pojedince koji negiraju genocid, da znamo ko, kada i gdje je nešto rekao na tu temu”, kaže Suljagić.

Navodi da će u septembru o tome biti objavljena i kompletna baza podataka.

“Čak je i pomalo zastrašujuće kako to rade mediji u Srbiji, u Crnoj Gori, i dijelom u našem entitetu RS. Ali, najveće, dvije trećine i dominantno institucionalno negiranje genocida dolazi iz Srbije. U Srbiji je doslovno prekopavanje kostiju ljudi, koji su pokopani u Potočarima, postalo prime-time materijal za medije. Srbija je zemlja u kojoj se čovjek kojem se sudi za genocid zove u jutarnji program, u kojoj se ljudi osuđeni za zločine protiv čovječnosti zovu u jutarnje programe. To je, dakle, doslovno prekopavanje naših kostiju. U Srbiji, dominantnom dijelu tog medijskog ekosistema oko režima Aleksandra Vučića, to je postalo prime-time medijski sadržaj. To se mora nazvati jednom riječi kojom je jedino moguće, a to je kolektivna patologija”, zaključuje Suljagić.