BLIDINJE
Ivana Despotović
Po uzoru na hajduke koji su se u doba osmanske vladavine odmetali u šume i planine skrivajući se od Turaka, tako i danas daleko od urbanog svijeta živi “Hajdučka republika Mijata Tomića”.
Ekipa agencije Anadolija zaputila se u potragu za hajducima i pronašla ih u glavnom gradu i centru moći samoproglašene “Hajdučke republike”, motelu „Hajdučke vrleti“.
Nedaleko od pećine u kojoj se u 17. vijeku skrivao vođa hajduka Mijat Tomić, u 21. vijeku egzistira “Republika” koja nosi njegovo ime i prostire se na nekoliko hektara parka prirode Blidinje, na putu između Jablanice i Tomislavgrada. Ova “državna tvorevina” se već jedanaestu godinu, neustrašiva i principijelna, “bori za prava svojih građana i svih dobronamjernih ljudi koji je posjećuju”.
Kćerka čuvenog šaljivdžije Vinka Vukoja Lastvića, osnivača „Hajdučke republike”, Marija Vukoja, danas je „harambaša“ ove države. Nakon očeve smrti, Mariji je pripala titula vladara, a uz hercegovačku srdačnost i dobrodošlicu, novinaru Anadolije ispričala je priču o nastanku „države” i njenom očuvanju do danas.
„Hajdučka republika nastala je 5. lipnja 2002. godine, kao odgovor na to što tri županije koje su nadležne za Hercegovinu nisu priznavale teritorij na kojem se mi nalazimo. Moj otac, koji je tada vodio ovaj objekat, došao je na ideju da se administrativnim preprekama treba suprotstaviti na način da osnuje svoju republiku u kojoj će on moći suvereno vladati i ostvarivati svoje ciljeve“, otkrila je Marija.
Ideja o izgradnji motela usred ničega, pojasnila je Marija, začeta je 1995. godine. Njen otac, koji se bavio uređivanjem enterijera, želio je napraviti nešto posebno. Od porodičnih prijatelja dio zemlje je dobio na poklon, drugi po veoma povoljnoj cijeni, a sve pod jednim uslovom - da napravi nešto što će se pamtiti. I uspio je.
Kao i svaka republika, i ova ima svoj državni ustroj, ustav, himnu, pečat, novac i pasoš. Valuta republike je kubura, himna je ganga, ustav je sačinjen od 25 članova, a broji 80 ministarstava. Neka od najzanimljivijih su ministarstva za neženje, umjetne plavuše, provokacije, zaštitu od zlostavljanja žena, zabavu i razonodu, osmijeh, propale prijevoznike, nejasnoće, te neriješene slučajeve.
U „Hajdučkoj republici” zabranjeno je osnivanje političkih stranaka i svako bavljenje politikom „jer se time ugrožava pravni poredak i zdravlje ljudi”, što je i naglašeno i u Ustavu. Republika ne smije sarađivati sa balkanskim državama, već samo s onim koje imaju sličan ustroj kao ona i visoko su razvijene.
„Hajdučka republika” pravi je vremeplov. Stvari koje se nalaze u njenom glavnom gradu i cijeli enterijer kreirani su tako da posjetitelje odvedu nekoliko vijekova u prošlost. Hajduk-Vinko dugo je zakupljivao napuštene kuće po Bosni i Hercegovini iz kojih bi potom uzimao stare stvari poput oruđa, posuđa, pa čak i greda od kojih su one bile napravljene. Potom bi ih pažljivo obrađivao i slagao u „Hajdučke vrleti”. Marija je pojasnila da je grede znao čuvati čak i po nekoliko godina, kako bi se uvjerio da nisu trule i da neće propasti, što bi naštetilo hajdučkom ugledu. A onda su s godinama, državljani i posjetitelji „Republike” sami donosili stare stvari. Kad ne bi znali kuda sa antikvitetima, prisjetili bi se da će hajduk-Vinku one uvijek biti od koristi.
„Stanovnici ovog kraja odlično su reagovali na osnivanje republike. Jedan čovjek, koji je nažalost umro prije nekoliko godina, bio je župan, drugi je bio čuvar državnog pečata, treći su bili, a i danas su, ministri. Sve skupa, ideja je jako dobro primljena kod ljudi“, nastavila je Marija.
Osnivač „Hajdučke republike” Vinko Vukoje Lastvić bio je pravi hajduk. Marija se prisjetila kako je njen otac bio veoma tvrdoglav, a upravo tom svojom tvrdoglavošću borio se protiv svih svojih problema. Uvijek je bio veseo i znao je stvoriti „hajdučku atmosferu”. Kad god bi došao neko novi u „Republiku” odmah bi pozvao svoje prijatelje koji bi odjevali staru nošnju i uz pjesmu i muziku stvarali atmosferu hajdučkog doba.
„Kada bi došao neko da priča s njim nešto ozbiljno, on bi od toga napravio feštu, doveo tamburaše, da bi ljudi na kraju zaboravili zašto su došli. Živio je pravi hajdučki život. Sjećam se jedne prilike kada je, dok smo gradili motel, došla inspekcija sa oko 15 policajaca da nam zabrani nastavak gradnje. On je stajao na objektu i kada su mu rekli da su svi ti ljudi došli da ga spriječe u njegovoj namjeri, on je odgovorio da je to 'odlično, jer baš mi je zafalilo ruku da završim ovaj posao koji sam počeo', te ih pozvao da mu pomognu sa gradnjom“, prisjetila se Marija kroz smijeh.
Kada joj je otac poginuo, Marija je imala 17 godina. Vladar „Republike” tada je postala ona. Iako joj nije bilo nimalo lako, kazala je kako se svim silama i danas trudi da „Republika” nastavi svoj život. Pored brige o samom motelu, trebalo je očuvati sve manifestacije koje su se izrodile iz same ideje o “Hajdučkoj republici”.
„Najzanimljivija manifestacija je 'Dobro slaži i ostani živ'. Održava se svake godine, prve subote u 11. mjesecu, a popularna je među ljudima i uvijek se traži mjesto više. Ima desetak natjecatelja koji imaju svoje priče i njima pokušavaju kupiti publiku. Najvažnije pravilo ovog natjecanja je da je političarima zabranjeno da se natječu, s obzirom da je amaterskog karaktera, a oni su profesionalci u laganju“, rekla je Marija i dodala da su nagrade uvijek simbolične, poput hrane i pića, a redovno joj prisustvuju i razni ministri.
„Republika ima i svoj Dan državnosti, što uvijek bude jedna velika zabava. Okupe se svi ministri, suradnici i prijatelji republike. Prošle godine obilježila je desetu godinu postojanja i jako smo ponosni što je uspjela opstati i nakon njegove smrti. Republika i sad živi, i dalje ima svoj novac, ustav, himnu, ministarstva i svoje ljude. Svakako da je drugačije nastaviti nešto bez začetnika ideje, jer je on bio zaista specifična osoba“, istakla je Marija.
Hajduk-Vinka, svog oca, Marija je opisala kao jaku i upornu osobu. Čvrsto je vjerovao u svoje ideale, pa je čak uspjevao i druge ubijediti u to. Prisjetila se posjete jednog hrvatskog političara koji je hajduk-Vinku kazao da njegova „Republika” nije ništa drugo do fikcija.
„Otac se tada okrenuo i kazao mu kako ‘Hajdučka republika’ nema vanjskih dugova, nema nezaposlenih i svi njeni državljani su sretni, što nije slučaj sa njegovom državom. Gost je na to ušutio i samo nastavio da jede. Uvijek je uspijevao i druge da ubijedi u ono što je i sam vjerovao“, kazala je Marija.
Bila fikcija ili ne, „Hajdučka republika” savršen je bijeg od surove stvarnosti, poručila je harambaša Marija.
„Moj otac je uvijek bio idealista i išle su mu na živce glupe regulative kojih u BiH ima puno, besmislenih kantona, ministarstava, svega u čemu se čovjek izgubi. Hajdučka republika je bila izvrstan potez da se ljudi maknu od toga. Ljudi kad dođu ovdje gase telefone i ostavljaju satove, te na taj način bježe od svakodnevnice“, poručila je Marija.
Državljanin „Hajdučke republike” može biti svako ko se ne miri sa sadašnjim stanjem „podjela i gluposti”. Ustavom je regulisano da su „temelji republike ovdje, a granice tamo odakle ljudi dolaze”.
