Brezanski rudar Ešref Muratović: Iako slabovidan, njegova umjetnost nikog ne ostavlja ravnodušnim

SARAJEVO (AA) – Ešref Muratović, u Brezi poznatiji kao Bubby, uposlenik je tamošnjeg rudnika mrkog uglja i samouki umjetnik, koji nakon trideset godina teškog rada, suočavanja s bolešću i opasnošću da u potpunosti izgubi vid, pastelom u olovci crta umjetnička djela na kojim bi mu mogli pozavidjeti i vrhunski akademski slikari, piše Anadolu Agency (AA).

Dar za slikanje pokazao je još u osnovnoj školi, a njegov talenat prva je uočila učiteljica iz Sarajeva, koja ga je savjetovala da upiše likovnu akademiju.

"Jednom prilikom mi je rekla: 'Muratoviću, ako ne upišeš likovnu akademiju, spomenućeš me.' I, eto, vidite iz priloženog da je bila u pravu", govori Muratović.

Kao dijete iz radničke porodice te iz sredine u kojoj se vjerovalo samo u zanat, nije imao uslova za upis na akademiju, pa ga je život usmjerio drugim putem, u rudnik, gdje radi od 1984. godine.

- Nesreća i gubitak vida -

"Dugo godina sam radio na preradi uglja, posao koji je bio fizički veoma zahtjevan. Zadnjih deset godina, prije nego što ću ovdje preći, bio sam skoro na najtežem radnom mjestu. Jednostavno, naučio tako. Trudio se bez obzira što je teško i onda sam doživio nesreću. Naime, jedna željezna ručka me je udarila u desni dio vrata tako da sam nakon mjesec dana potpuno izgubio vid na desnom oku", govori Bubby, koji je danas u šestoj deceniji života.

Išao je na operacije i devet mjeseci proveo na bolovanju, nakon čega je komisija odredila da se ne smije više izlagati fizičkom naprezanju, prašini i temperaturnim minusima, pa je premješten na telefonsku centralu.

"Ja bih radije da nemam jedne noge samo da je vid ispravan. Kad čovjek ne vidi ,onda je matiran totalno. Ali, eto, ljudi žive i slijepi. Malo mi smeta, s obzirom na to da se ovom tehnikom može uraditi puno detalja, a ja idem dotle dok se može i najsitniji detalj uraditi, ja ga uradim", ističe ovaj slikar realizma.

- Prva izložba u rudniku -

Na novom radnom mjestu mu je, kako kaže, lijepo, odmorniji je i ima više vremena da se posveti slikanju. Teoriju nije učio, niti je kontaktirao stručne osobe koje bi ga posavjetovale o tehnikama koje je sam savladao. Nakon rata je slike radio u tehnici grafitne olovke za kafiće, frizerske salone, da bi nakon nesreće koju je doživio odlučio istražiti pastel-tehniku, koja mu je trenutno i omiljena.